Umjetnost valja zaboraviti.
Pronaći valja ljepotu.

Piet Mondrian, 1938.

Nefigurativna umjetnost nastaje uspostavljanjem dinamičkoga ritma unutar definiranih odnosa, što isključuje stvaranje bilo kakva posebna oblika. Tako uviđamo da razaranje forme samo dosljednije provodi ono što je činila i cijela dosadašnja umjetnost. Dinamički ritam bit je cjelokupne umjetnosti, ali je u nefigurativnom djelu i ključna njegova sastavnica. 

Piet Mondrian, 1937.

Vitićeva stambena zgrada u zagrebačkoj Laginjinoj ulici postala je zadnjih godina landmark hrvatske poslijeratne moderne i kanonski primjer za diskusiju o modernom projektu. 

Kad je postmoderna smijenila modernu na Stradi novissimi Portoghesijeva Venecijanskog bijenala 1979., otvorila se Pandorina kutija najrazličitijih scenarija za arhitekturu kraja milenija. Od Framptona do Jencksa i od Haber­masa do Deleuzea razmatralo se dovršenje modernog projekta. Od kritičkog regionalizma, preko kritičke rekonstrukcije Berlina, do tehno­loških i globalizirajućih devedesetih, arhitektura je novu invenciju tražila u tradiciji ili u novim tehnologijama. Reciklaža svih prošlih utopija bez stvaranja novih paradigmi i novih kanona otvorila je polje gdje “anything goes” nije bila samo mogućnost već i obećavajuća “sloboda”.